Izet Sarajlić je rođen u Doboju 16. marta 1930. godine. Djetinstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku. Po završetku II svjetskog rata prelazi u Sarajevo. Jedno vrijeme, uporedo sa studijama na Filozofskom fakultetu, bavio se novinarstvom, a najveći dio svog radnog vijeka proveo je u redakciji izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” za koje je uredio mnoga djela domaćih i stranih pisaca. U književnosti se javio još ga gimnazijalac 1948. godine. Objavo je više kniga poezije: “Sivi vikend”, “Minutu ćutanja”, “Ipak elegija”, “Vilsonovo šetalište”, “Stihovi za laku noć”, “Pisma”, “Nekrolog slavuju”, “Knjiga opraštanja”. Sabrana djela u tri toma izašla su mu 1998. godine. Izet Sarajlić je umro u Sarajevu 2002. godine.
Mala, velika moja
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…
Dunjalučar 