Rađanje „Nove Renesanse“ – buđenje i spas čovječanstva
Želim vidjeti radost u ljudskim očima prije nego konačno zaspem. Život je pustolovina, i niko ne može predvidjeti što će mu se u životu desiti, Duša prepoznaje ljudsko u čovjeku. Igrao je cijelog života ulogu nezavisnog čovjeka, mogao nešto, ne želeći ništa, da ostane i dalje ono što je, – pošten čovjek, koji nikoga ne ugrožava, i nikoga, sem zločince ne mrzi, barem pod kraj svoga života, JESTE zadovoljan spoznajom i na momente, osjetivši radost i zadovoljstvo, osjeti se sretnim. (Hod sudbine, Bajram Redžepagić)
Evo ovog časa , ja Bajram Redžepagić budim se iz dubokog sna , budim se zajedno sa cijelim čovječanstvom, zelim progovoriti istinu , budim se iz tame i mraka , zablude , u velikom strahu, budim se i oko mene ista masa svijeta u istoj zabludi i tjeskobi . Budim se sa NADOM… da cijelo covjecanstvo sto prije progovori istinu ALI bez straha , Vlast močnih velesila neda istini da progovori . SVJET DANAS ZAHTJEVA POKRET NOVE RENESANSE. Beba ćim se rodi zaplaće, ima osječaj boli ,to je unutrašnji odbranbeni krik i beba je sretna i zadovoljna, smješka se. ISTO TAKO čovječanstvo PLAČE, KRIK SE ČUJE .. da bi se ponovo rodilo. Ovozemaljski svijet je haotični svijet,svjet mržnje i neprijateljstva . To prave Oni koji imaju silu i moć. Judaizam, budizam, hriščanstvo, islam , nezavisno jedni od drugih, zavode princip idealne moralnosti. I svi se teoretski slažu. U praksi negativni ljudski ego , ili ideja đavola koga racionalisti odbacuju, ipak krivac za sav haos na zemlji je SEBIČNI ČOVJEK. Spas od terora, nasilja rata. To je stvarnost o kojoj pisem u mom romanu Hod Sudbine.
Naša AKADEMIJA za MIR, NAUKU, UMJETNOST, FILOZOFIJU KNJIZEVNOST diže glas da se potpiše mir i spasi planeta zemlja i čovječanstvo od katastrofe.Zbog svega naša Planeta ZEMLJA place, grije se , vrela , znoji se, zemlja se priblizava paklu. Podjela se ponovo aktivira, svjet je podjeljen, Rusija/ Amerika, / Kina/ Zapadna Evropa.. Na pomolu je nuklearni rat. BUĐENJE I SPAS ! PROSVJETLJEN ČOVJEK, Zasto nema velikih ideja,heroja , NEMA ljubavi, nema reformatora . GDJE SU istinski borci za moral,ljubav , zdravlje, blagostanje, zastiti covjeka od bolesti mentalne i fizicka, A sve zbog profita, teorija Interesa, nedostatak vjere u Boga, pouzdanje u Stvoritelja, neimanje Bozije ideje pozitivizma. Budjenje iz konfora pasivnog spavaca . Mladost pravi reformu, mladost i znanje povezuje svijet, prepoznaju dobrotu i ljubav , na mlađima svijet ostaje, moraju osuditi zlo, Kako stvoriti novu , mladu, zdravu generaciju?
Ratovi i nasilja su istorija čovječanstva.Trauma sječanja, mrznja i neprijateljstvo se iznova obnavljaju. Misionari koji sire boziju rijec imaju dobre namjere ali je potreban kulturni dialog u cilju zblizavanja a ne razdvajanja, Vracanje Bozije rijeci je cilj vracanja morala, nemoguce je vratiti snagu etike bez bozije rijeci i istine, medjutim, koristenje Boziju rijeci u cilju vlasti i prestiza, koristenje Religije ZA INSTITUCIJU VLASTI. Apsulutna kritika je potrebna, mogu li pisci i umjetnici da se probiju u prve redove pobune protiv laži i nepravde. Za slobodu treba težiti i boriti se za nju.
Umjetnik izrazava svoj pogled na okolinu i svijet , i unutrašnje emocije , i sva nadahnuća dolaze iz viših , nebeskih prostora. U svakoj kapi vode, u svakoj travčići, je sinteza Božanske stvaralačke moći. U svakoj pjesmi, slici, naučnom otkriću je božija , istinita rijeć, suština života kao odsjaj spoljnih suprotnosti koji jesu Božansko čudo prirode. Samo u tom spoju suprotnosti se stvara nova živa materija, koja nosi u sebi atome milione godina.
Čovjek koji vjeruje u Boga je pun straha , strah če ga odvlačiti sa stranputice . Budučnost čovječanstva je u odgoju NOVOG čovjeka, ULAGANJE prvenstveno U ODGOJ djece, čiji principi su zasnovani na moralnim obavezama.. A Nikako ulaganje u naoružanje i ulaganje u stvaranje umjetne intiligencije.
Tajna boli
Autor Bajram Redžepagić
Ja, sjedi starac
sanjar, tragalac
brade prošarane bjelinom kao brda zaostalim smetovima,
zgužvanog lica,
koščatog nosa, naizgled strogog izraza.
U sebi
Drhtim, znoj me oblijeva
osjećam bol, nalik umiranju ili ponovnom rođenju
Bol, bol
Lice moje kao napuštena livada po kojoj je korov rastao
Očiju uperenih u zemlju,
sivih i ispijenih od
nesanice.
Opčinjen prazninom ispred sebe, tražim
utjehu !
Kome da priznam svoj bol?
Ko razumije?
Unutrašnji glas svoj čujem
jači od bola i od slutnje
Lice mi se grči.
Dvije krupne kapi jasno zablistaše, kao rosa zlatna na cvijetu
niz lice se kotrljajući padoše na moje sklopljene ruke.
Zadrhtaše žice moje duše,
Napetost i tjeskoba u duši i grudima
tjera me da se vinem u prostranstva nebeska
dajući sebi oduška u času kada mi se sve svilo nad glavu kao golemo nebo,
nemoćan i bez odgovora.
Takvog me
Sustiže noć
sklopljeno nebo,
sjenke stabala, nedokučive
želja da shvatim tajnu bola, života i smrti.
Sve kruži,
ponavlja se kao voda,
sve iz zemlje, od izvora ka moru, i opet ka nebu i zemlji,
koliko će proći vremena, šta da učinim da osjetim tvoju blizinu
O, BOŽE?
Za trenutak kao da čuh
šum rječice s daškom vjetra
Ljepota ovog svijeta prolazna
Zamišljam vječnost, za koga pripremljenu?
Laknu mi za trenutak
i od pomisli da sva bol i tjeskoba koju nosim u sebi
imaju početak i kraj, izvor i ušće
Stvoritelja svog i pomagača.
I niko mi ne može olakšati
osim Tebe
I stvora zemaljskog Tvog.
I misao ta spusti se do srca i pronađe spokoj i nadu
Umilni drhtaj sreće proli se po mojoj duši
Ljepota
Probuđenog srca
I Boga
nježnost zavlada.
Kao da je sve što me je pratilo,
nestajalo
rastjera drijemež i koprenu s očiju.
Milostivi, ti si taj.
Srce zaigra, predamnom se otvoriše vrata
čujem svoj glas!
Smekša se pogled moj
oči zasjaše
Iz duše riječi
procvaše,
Bože, budim se ponesen ljepotom jutra Tvog,
Vlasniče
čari nebeskog Svoda
vidim Tvoja čuda..
razdvajaš dan od noći,
istinu od laži,
Dotičem zemlju
Siguran jedino
u Tvoju istinu
Korak do smrti
Autor: Bajram Redžepagić
Koliko dugo bih polusnen
dopirao visinu neba,
tražeći odgovor u neizmjernoj daljini,
gdje jedino misao ne vidi granice beskonačnosti.
Nestajem u tami .
Ljudska pomama širi zarazu tajni
ostavlja pustoš u nama.
Kao da čujem poruku ni kratku ni dugu
Smrt je blizu
Ako vjeru u Boga izgubimo,
nema nas,
zatire se trag.
Nebo nas ne prima
Čovjek u hodu za dobrim
ostavlja trag vječnosti.
Dlanovima razbijam vrijeme što me
nosi ?
Gdje?
Tama gluha me ogrnu,
kao da se za vječnost spremam
Tako ću se odvojiti od nesreće i boli?
O, Bože, može li ovo biti java?
Protrljah oči, bolećivo se budim iz prividnog sna ,
osjetih drhtavicu
Utrnula osjećanja
Strah od smrti, noć bez glasa,
Zagonetka povratka!
Vidim strah golem kao planina,
gledamo se oči u oči
moj strah i ja
java mi izmiče
Sve je tajna skrivena.
Još kao dječak,
ispod oka sam krio tugu
pogledom nepovjerljivim
čudio se ljudima zločudnog duha ,
slušao njihove isprazne priče,
vidio sam im pakost i mržnju
I sada isto
A samo je korak
između života i smrti
Pogledajte u sebe
tu je Božija tajna cijela.
Tjeskoba je moj put
moć spoznaje
put do istine.
Puste želje što hrane ljudsku slabost
i zakržljali um
sve ima svoje lice
vidljivo i skriveno.
Unutrašnja svjetlost duše,
isijava.
Bog je vječan
I mi s Njim.
Putovanje je naše neizbježno
Čovjek je srce ove planete.
Smrt ega je život srca
I spas!
Autor: Bajram Redžepagić
Dunjalučar 