Isak Samokovlija: Mirjamina kosa
Djeca su je mrzila i rijetko da se vraćala kući neuplakana. Tukli su je, teglili za kose i bacali se prašinom ili blatom na nju. I Mirjama je bivala sve tiša i sve strašljivija. Sjedila je kod kuće, preturala svoje igračke i neveselo namještala lutke po minderu. Provirivala je sa prozora na sokak, slušala dječju viku i čeznula da istrči napolje, da se i ona poigra sa njima. Neće je tući, neće sigurno, nadala se, ali su djeca uvijek iznalazila što bilo da joj iskažu mržnju.
Zvali su je podrugljivo: bebica, žuta koza i sličnim imenima. A crni Avram, dječak, krupan i od nje stariji za dvije-tri godine, predvodio je ostale dječake i djevojčice i napadao malu Mirjamu.
– Udrite je – vikao je i trčao za njom, podmetao joj nogu, pa bi stao nedaleko s rukama u džepovima, raskoračen i cerio se gledajući kako se Mirjama plačući podiže i kako je djeca, pa i ona mlađa od nje, gurkaju rukama i prljavim nogama. Neke su djevojčice pljuvale na nju.
Ali kad bi koje dijete javilo: Mačoro! – svi bi se dali u bijeg, gurali se kroz tarabe, bježali na kapidžike i sakrivali se po tavanima.
Mačoro je bio Mirjamin otac i poznat u mahali kao ljut i naopak čovjek. Teglio je za uši i udarao kaišem da su frcale suze iz očiju.
I malo koje dijete u mahali da nije osjetilo Mačorov kaiš i njegovu tešku ruku.
Zbog Mirjame bile su vječite svađe među očevima i majkama, pa se mržnja prema maloj lijepoj i plavoj Mirjami rađala i u starijih:
“Kô da niko nema djeteta osim njega! Nosi je na rukama ko da je princeza, magarčina jedna!”
“I nije drugo nego žuta koza. Ko zna čime joj mažu glavu, pa odakle djetetu onakva kosa!”
“Ne valja, ne valja što je toliko gledaju, ko da je bogataško, gospodsko” – govorile su starije i trezvenije žene.
“Pa da je muško – ‘ajde de, al’ ovako: curetina, i još izišla iz soja! Nesreća, nesreća!”
Mačoro je svejedno ukleto volio svoju malu Mirjamu. Kupovao joj haljinice i subotom je vodio za ruku i bio sav srećan. Obilazio je svu rodbinu da pokaže kakvu je haljinicu kupio Mirjami, kakve cipele nabavio. Mirjama je imala i mali šareni ambrel, imala je i dvije lutkice sa plavom kovrčastom kosom i očima plavim kao nebo. I sama je bila plava i rumena kao lutka.
U sokaku, u mahali, bila je kao pravo čudo među ostalom jevrejskom djecom sa crnom čupavom kosom, velikim tamnim očima, bosonogom, u starim zakrpljenim i zamazanim haljinicama.
Izlazila je plašljivo na avlijska vrata, očešljana, sa malom pletenicom i s nekoliko malih plavih uvojaka po čelu i po sljepoočnicama, u čistoj kecelji, u cipelama i dugim čarapama. Izvirivala je i gledala u sokak gdje su djeca skakala ili sjedila na kaldrmi, igrala se kamenčićima, mijesila tijesto od blata i pravila zemljane kolačiće.
Vuklo je nešto neodoljivo da i ona sjedne u prašinu, da i ona svojim dlanovima zamijesi zemlju pa da iz njenih malih ručica iziđu okrugle knedlice, mali kolači, i da ih reda po zemlji i meće u malu Mazaltinu pećuricu da se peku, da trči s djecom, da viče s njima i da se provlači kroz tarabe.
Stajala je na vratima i grickala kraj svoje bijele kcelje.
– Mirjamika, sjedi lijepo na prag, i da nisi izišla na sokak, znaš da su djeca zločesta – tepa i opominje majka prelazeći preko avlije zasukanih rukava i odignute suknje, ispod koje proviruju nogavice širokih porhetskih gaća.
Stoji tako Mirjama dok je ne opaze djeca.
– Eno žute koze! Eno bebice, kekice, Memice!
– Ima bijelu kecelju!
– Uf, kako se obukla ko da je Pesah!
– U nje se ne zna ni Pesah ni Kipur!
– Žuto jare!
Mala Simha se šulja do nje i staje kraj vrata. Priđe i Crni Avram. I dok je Simha prihvaća prljavim rukama za kcelju, zove je dječak:
– Hajde, Mirjama, idemo na česmu da donesemo vode za kolače. I uze je za ruku pa povede. Njene plave oči zasjaše. Pođe.
– Na vodu, na vodu – viknu Avram zapovjednički i djeca se digoše. Lupaju šupljim loncima, trče i urliču. Kad stigoše na česmu, uze Avram jedan lonac, ubaci nekoliko pregršti prašine i napuni ga vodom. Rukom začepi rupu na dnu i dade ga Mirjami da nosi:
– Uzmi, ovo je voda za kolače.
Mirjama uze lonac, a mlaz prljave vode pljesnu po kecelji. Mirjama stajaše kao ukočena. Osjeti mokrinu niz čarape i u cipelama. Usta joj se razvukoše u plač. Oko nje se poređala djeca i gledaju je ukočeno i nesigurno.
– Začepi, začepi rupu, ludo jedna, iscuri nam voda – viče crni Avram. Mirjama pogleda u lonac i ispusti ga iz ruku. Otkotrlja se Ionac šoboćući po kaldrmi.
– Jare žuto! Budalo! Ti nisi ništa drugo nego jedna beba. Imaš kosu kao beba, imaš i oči kao beba, i kecelju kao beba. Ti si Švabica jedna. Nisi Jevrejka! Sram te bilo! – pljunu, pa dohvati lonac i navuče joj ga onako blatnjava na glavu.
Mirjama poče da dreči. Davo, bakalin, proviri iz dućana da vidi šta je, a u to izleće iza ćoška, sva blijeda, Rena, Mirjamina majka.
– Svinjo! – viče i lomi ruke. – Gledajte što mi učini od djeteta! Dabogda krepô!
Djeca se razbjegla. Samo crni Avram stao usred sokaka i ruga se Reni, mlatarajući rukama:
– Mirjama ti je kopile. Švabica, žuta Švabica, Beba, Pepa, Mepa… Ćora, Mačora, Ćora, Mačora…
Djevojčica se jednog dana razbolje. Pred večer je uze vatra. Stade da cvokoće zubima i pade u krevet. Rena, koja je služila kod Ušćuplije i tamo se naučila bogataškom redu, meće Mirjami obloge, daje joj mlijeka i kuha čaj nabavljen iz apoteke.
Odbolovala Mirjama tri nedjelje, a četvrte joj poče naglo da opada kosa. BrižIjivo skuplja Rena cijele pregršti zlatne kose i meće u maramu.
Da se što prije oporavi, iznosi je majka u avliju na sunce. Povezala joj glavu bijelim rupcem i tepa joj kako će opet brzo narasti lijepa, mekana kosa.
– Hoće li, mamo, zbilja narasti? Hoće li?
— Hode, zlato, hoče!
— A je li, mamo, da nede biti žuta, nego crna. Je li, mamo, da če biti crna, crna…
— Hoče, zlato, hoče!
Od toga dana vedrilo se djetetu lice. Stade da jede bolje, da sjedi na dušeku i da osluškuje kako se djeca igraju po sokacima. Kad je jednog ju1ra majka iznese u avliju i namjcsti na dušek, zovnu je da joj nešto šapne u uho. Nadvi se majka nad nju, a dijete je obgrli mršavim ručicama i stidljivo zamoli da joj zovne djecu:
— Nek uđu u avliju pa nek se ovdje igraju. Zovni ih, mamo, zovni! Rena ispeče slanih kolača i zovnu djecu. Jedva se dvoje-troje usudi da dođe. Ostala su provirivala na vrata.
— Hodite unutra! Miko, Rafičo, Blankita!
Po podne se skupilo njih desetak. Sjedili su oko dušeka, sjedili mimo i jeli kolače.
— Što se ne igrate? Evo vam igračaka. Smijete se i s bebama zabavljati.
Djevojčice su uzimale lutke, razgledale ih, odizale im opipavale glavu, gledale im kosu, namještale ih da sjede i podizale im ruke.
— Kako su im rumeni obrazi!
— Je li ovo svilena haljina?
— Gledajte ovoj su noge prišivene za trbuh.
— Daj da vidim. Pusti! Rikica, pusti!
Padaju tako razne primjedbe i djeca se otimaju.
— Daj meni da vidim!
— Moši, da im napravimo kućicu. Ima kod nas sanduk. Mali sandučić. Ogradićemo, pa napraviti dvije sobe, jednu za crvenu, a drugu a žutu bebu.
Dadoše se djeca na posao. Kupe kamenčiće, trgaju travu i cvjetiće. Rafo ode po limene kutijice, a Miko nosi sandučić. Hanika našla kockasti komadić letve:
— Ovo će biti stolica.
— Ovo minder.
— Evo bočice za vodu. A šta ćemo za leđen?
Usred igre otvoriše se naglo vrata i u njima stade crni Avram.
Mirjama se strese, sva problijedi, a onda ga piskavim glasićem zovnu da uđe.
— Kako si mršava! Je li te boljela glava? pita Avram pa prilazi i nepovjerljivo se ogleda po avliji.
— Sad me ništa ne boli. Sad ću ozdraviti pa ću se igrati s vama.
Avram je stajao pred njom i zagledao joj se u oči. Učiniše mu se kao da su izblijedjele i prazne, a pod bijelom maramom koja je glatko bila povezana preko oble lubanje izgledalo mu je mršavo lice još mršavije i bljeđe.
— Gdje ti je kosa? — upita Avram začuđeno.
— Opala, opala — kaže Mirjama živahno, pa mršavom ručicom skida maramu s glave. Ukaza se mala gola glavica sa fmom rijetkom i kratkom plavom kosom iz koje se rumenj ela tjemenjača. Sitne tanke dlačice zlatile se na suncu. Prođe ručicom po tjemenu.
— Opala je žuta kosa, opala i sad će mi narasti crna — crna kao u Rikice!
Sva djeca pogledaše u Rikicu, a ona se zbuni. Udari joj krv u debele obraščiće, a crne velike oči zasijaše prelivene suzama. Ukazaše se dvije jamice pokraj usta. Male nabubrene usne po-makoše se od vreline i rumeni. Crna gusta i čupava kosa prelijevala se na suncu u neku fnodrikastu metalnu boju. Dijete stidno obori glavu.
— Kao u Rikice? — upita Avram sumnjajući.
— Crna, crna! Nastade tajac. Mirjama je gužvala bijeli rubac u rukama. Avram se pomaknu, podiže se na prste, htjede nešto da kaže, ali se opet spusti na pete. Zatim pride Rikici, uze je za ruke i pođe prema vratima.
— Hajdemo na sokak, u zerdelije!
Lagano i tiho, sve jedno po jedno ukradoše se djeca iz avlije. Osta sama Mirjama na dušeku gužvajući maramu. Oko nje razbacani kamenčići, bočice, šarene krpice, ostaci slanih kolača. Kraj sandučića leže lutke izvrnute na trbuh.
Mirjama je bila stisnula zube i spremala se da grčevito zaplače. Ukazaše joj se suze i padoše dvije-tri niz blijede obraziće. Uto dotrča u avliju Miko i pruži se da uzme sanduk. Kao strijela baci se Mirjama po dušeku i vrišteći prihvati jednom rukom sanduk a drugom lutku i stade njome udarati Miku po glavi.
— Svinjo, dabili svinjo — javi se Rena sa vrh basamaka sva u pokretu.
Jedva stiže Miko da sa sandukom izleti na vrata i skrene u sokak kad za njim udari u kaldrmu nanula i prebi se udvoje.
— Dabogda te mrtvog vidjela — psuje Rena i juri na sokak vitlajući drugom nanulom. — Mrcino jedna! Čekaj, doći ćeš ti meni pod ruku jednom, doći ćeš…
Na ćošku iza fenjerskog direka viri crni Avram i kucka kamenom. U tome taktu deru se i ostala djeca: Ćora Mačora! Ćora Mačora… Ćora…
Mala se Mirjama prostrla po dušeku, plače i prstićima čupa nemilosrdno jednoj bebici sitne plave uvojke.
(1928)
Izvor: Bosanskohercegovačka proza (izbor)
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 