Usamljenost – tiha pobuna i gromko bubnjanje Oskara Matzeratha

The Tin Drum (1979. god.)

Problem razumijevanja umjetnosti

Posmatrati umjetničko djelo samo pojmovnim aparatom filozofije, kao što to ponajčešće biva, predstavlja možda i najveću teškoću u razumijevanju samog umjetničkog djela. Precrtavanje filozofskih tvrdnji i njihovo puko unošenje u analizu nekog umjetničkog djela nalikuje na pokušaj prepoznavanja boja na slici, kroz prizmu crno – bijelog, gdje  posmatrač pogađa boje koje se nalaze na slici iza prizme. Stoga i takvo jedno tumačenje – puko prepoznavanje filozofskih ideja u umjetničkom djelu predstavlja blago rečeno – pogađanje, koje se obično završava zaključkom o uticaju nekog filozofa na umjetnika.

Sa druge strane, analiza obrazovanih kritičara i poznavalaca umjetnosti donosi puno više nesreće i konfuzije, nego rasvjetljavanja i razumijevanja same umjetnosti, što sebi postavljaju kao prvotni cilj. Vrlo često, u takvim analizama i kritikama se stvara osjećaj da kritičar bolje razumije djelo od samog umjetnika, te na taj način pronalazi smisao koji ni samom umjetniku nije bio za cilj da ga stvori.

Prvi od gore dva navedena načina razumijevanja umjetnosti je za predmet našeg bavljenja zanimljiviji, dok je drugi naveden samo kao primjer neuspjeha svođenja nečega što je po svojoj prirodi iracionalno na racionalno.

Ciljem ovog teksta, može se postaviti hipoteza da je čovjek biće koji na estetski način živi i razumijeva svijet oko sebe, a sa njim u sebi i samu umjetnost. Postavlja se pitanja odatle, kakvu korist možemo imati od umjetnosti, i da li je ona moguća da se postavi kao paradigma, po kojoj život treba živjeti. Umjetnost shvaćena na taj način se postavlja kao određena vrsta nad – mjere same istine. Stoga vraćajući se na početni stav možemo ustvrditi da umjetnost na određen način nam pruža uvid u koloritet i raznobojnost samog života, gdje se njeni motivi isprepliću kroz sam opet život.

Za potrebe takvog jednog istraživanja služit ćemo se romanom njemačkog pisca Güntera Grassa, –Limeni doboš, – kojim autor uspijeva da oboji mračni period čovjeka, prvenstveno to uspjeva stvaranjem glavnog lika navedenog romana – Oskarom Matzerathom. Oskar Mazerath se pojavljuje kao suprotnost svim likovima književnih djela koja su do tog trenutka pisana. On se rađa kao usamljen i bira da bude čitav život usamljen, stoga se kao glavni motiv koji želim ovdje ispitati nameće usamljenost, koju ovdje želim pocrtati kao ključno mjesto razumijevanja samog romana.

Potreba za kreiranjem usamljenog lika, usamljenog na do tada neviđen način, nas navodi na misao da se život i sama istina o čovjeku mogla sačuvati samo kao osamljena, ispravnost življenja – ne samo mišljena u stereotipno naznačenim mračnim periodima čovjekova boravka na zemlji, već življenja u njegovoj općenitosti, jer dajem sebi za pravo da ustvrdim da je svako življenje zapravo i najsvjetlije i najmračnije u jednom i istom trenutku – se  otuda postavlja samo u usamljenosti, odakle nam ta usamljenost omogućuje postavljanje pitanja o smislenosti i ispravnosti bilo čega.

Odatle kao drugi cilj uz onaj prethodno postavljeni (ispitivanja važnosti umjetnosti za život, da čovjek estetski živi), ovog teksta jeste preispitivanje usamljenosti kao jednog estetskog  motiva po kojem čovjek treba da živi – u našem slučaju usamljenost glavnog lika romana Limeni doboš – Oskara Matzeratha.

Usamljenost Oskara Matzeratha

Usamljenost Oskara Matzeratha, koju želim propitati kao ključni motiv u razumijevanju Grassova romana, moguće je razumijevati na dva načina – on se prvenstveno javlja vlastitim odabirom kao usamljeni junak romana u svijetu koji odbija i kojem ne želi pripadati na način koji mu svi pripadaju.

Drugi način njegove usamljenosti može se tumačiti i kao originalnost lika kojeg stvara Grass, naime, u komparaciji sa drugim romanima, nećemo naići na lika kakvog je Grass stvorio u svome djelu. Specifičnost takvog lika počiva njegovim odabirom samoće po samom rođenju kao načina traćenja života, dok drugi likovi, onda kada se umjetnik posveti kreiranju lika koji spoznaje samoću kao način življenja, takvu vrstu spoznaje stiču na samome kraju svoga života.            

Primjer takve jedne spoznaje o vlastitoj samoći, nakon skoro proživljenog života, jasno vidimo u djelu Meše Selimovića Derviš i smrt, u kome njegov glavni junak govori o samoći kao o nečemu što ga stiže tek pred sami kraj života:

Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomično, ćutljivo. Vidio sam mu samo oči, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesretni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si čekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, riječi, mislio da se tebe tiču, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si čekao mene, ja sam čekao Hasana, nismo dočekali, nikad niko ne dočeka, svaka uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesretni smo, ljudi smo, brate Harune. Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Na ovaj način možemo ustvrditi da se usamljenost Oskara Matzeratha u komparaciji sa drugim književnim likovima ne javlja samo kao usamljenost lika / čovjeka u svijetu koji ga učini takvim – usamljenim. Usamljenost u ovome slučaju počiva na svjesnom njenom biranju i njenom prihvatanju kao jedinom ispravnom načinu življenja u svijetu poremećenih vrijednosti. Stoga Oskar Matzerath predstavlja originalni i usamljeni bunt usmjeren protiv čitavog jednog društvenog poretka.

Početak pripovijedanja

Oskar Matzerath nam svoju priču priča iz psihijatrijske bolnice, gdje je smješten kao pacijent optužen za ubistvo bolničarke. Smješten u svoj bijelo lakirani metalni krevet on odatle uživa u samoći:

Moj bijelo lakirani metalni zavodski krevet je dakle mjerilo. Meni je on i više: moj je krevet konačno dosegnut cilj.

Krevet predstavlja njegov cilj, sigurno mjesto na kojem on može da dobuje i provodi vrijeme odvojen od svijeta odraslih. Krevet je za njega utjeha, a jedini nedostatak svog kreveta on navodi činjenicu da rešetka kreveta nije dovoljno visoka, što dozvoljava drugim ljudima da ga ometaju prilikom posjeta.

On je moja utjeha i mogao bi mi biti vjera, da mi zavod dopusti provedbu nekih promjena: htio bih dati povisiti rešetku kreveta, da mi nitko više ne priđe preblizu.

Posjete

Uvodeći nas u svoj svijet, prije početka pričanja o svome životu, Oskar navodi da su mu poseban problem donosile posjete. Oskar ne voli svijet odraslih ljudi, on ga odbija i stoga bi vrlo rado da ga niko ne posjećuje, sem njegovog bolničara, koji mu dobavlja nove doboše:

Jednom u tjednu, dan posjeta prekida moju tišinu upletenu u bijele metalne šipke.

One koji ga posjećuju, Oskar prezire jer u njima vidi dvoličnu prirodu čovjeka da u naizgled pomaganju drugima, ti isti ljudi zapravo žele pomoći sami sebi. U njima Oskar vidi hrpu nezadovoljnika vlastitim životima koji kao ličnu satisfakciju pronalaze to da se sažaljevaju nad njim. On to oštro odbija i osuđuje:

Tada dolaze oni koji me žele spasiti, kojima se sviđa da me vole, koji bi u meni htjeli poštovati, cijeniti i upoznati sebe. Kako su slijepi, nervozni, kako neodgojeni. Grebu svojim škaricama za nokte po mojoj bijelo lakiranoj krevetnoj rešetki, črčkaju svojim kemijskim pisaljkama i olovkama duguljaste nepristojne figurice po laku. Svaki put, čim svojim halo rasprsne sobu, moj odvjetnik natakne najlonski šešir na lijevi stup na donjem kraju mojeg kreveta. Dok traje njegov posjet – a odvjetnici znaju mnogo pripovijedati – lišava me tim činom nasilja ravnoteže i vedrine.

Rođenje

Glavni junak Grassova romana – Oskar Matzerath često uspjeva da nas sablazni u svojim izjavama, a to se u pripovjedanju o svome rođenju itekako da primjetiti. On čin svoga rođenja ne vidi očima drugih ljudi, kao rađanje novog života, za njega je to razdvajanje od mame. On se zapravo nikad nije ni htio roditi

Mama je rodila kod kuće. Kada su počeli trudovi, bila je još u dućanu i punila šećer u plave vrećice od funte i od pola funte. Napokon je bilo prekasno da je odvezu u rodilište: neka starija primalja, koja se još samo tu i tamo laćala svog kovčežića, bila je pozvana iz obližnje Hertastrasse. U spavaćoj sobi pomagala je meni i mami da se razdvojimo.

Ono čega se Oskar sjeća sa svoga rođenja jesu riječi njegove majke, koja mu nagovještava poklon za njegov treći rodžendan – doboš, dječiju igračku koja će biti presudna u formiranju Oskarovih samotnjačkih stavova spram života. Njegov jedini mir će biti dobovanje, sve što želi jeste doboš. Vrhunac njegove želje za dobovanjem, koja se možemo reći rodila zajedno sa njim, jeste trenutak kada u ratu, Oskar jedino što osjeća potrebnim i vrijednim spašavanja i njegova vlastita žrtvovanja jeste upravo doboš.

Tako sam se zarana upoznao sa ženskom logikom te poslušao i ovo: Kad malom Oskaru bude tri godine, dobit će limeni bubanj.

Ono što je Oskar spoznao drugo u svome životu kao novorođenče, a opisao se kao napredna i inteligentna beba, jeste svijet odraslih, svijet očekivanja i stalnog ostvarivanja. Njegovo ostvarenje je njegov doboš, te stoga on ne vidi smisao u životima odraslih, želje za uspjehom i napredovanje. On to jasno sve odbija, na trenutak on odbija i život, no jedino što mu ostavlja volju za životom jeste obećanje njegove majke, doboš za njegov treći rođendan. Povratak u majčinu utrobu je već onemogućen presjecanjem pupčane vrpce.

Uza sve te špekulacije u vezi sa svojom budućnošću, potvrdio sam sebi: mama i taj otac Matzerath nemaju osjetilo da razumiju moje primjedbe i odluke i poštuju ih ako ustreba. Osamljen i neshvaćen ležao je Oskar pod žaruljama, zaključio da tako ostane dok šezdeset, sedamdeset godina kasnije konačan kratak spoj isključi struju iz svih izvora svjetlosti, te izgubio stoga volju prije nego što je taj život pod žaruljama i započeo; i samo me obećani limeni bubanj tada spriječio da snažnije ne izrazim želju da se vratim u svoj embrijski glavački položaj. Uostalom, primalja je već prekinula pupkovinu; nije se više ništa moglo učiniti.

Prestanak rasta

Svijet odraslih je ono što Oskar žustro odbija, on tvrdi sve ono za što su odraslima bile potrebne godine da nauče, da je on znao svojim rođenjem. U tome vidi najveću besmislicu življenja, stoga on odlučuje da prestane rasti. To će mu osigurati ono što želi, naime, mir, usamljenost i sigurno dobovanje. Oskar odlučuje da prestane rasti na svoj treći rodžendan, na dan kada je dobio doboš – igračku koja će mu definisati život – život dječijeg dobošara koji savršeno razumije, i u istom trenutku puno više prezire licemjernost svijeta odraslih.

Od početka mi je bilo jasno: odrasli te neće shvatiti, nazivat će te zaostalim ako ne budeš rastao tako da to oni vide, vući će tebe i svoj novac stotini liječnika i tražiti ako ne da ozdraviš, a ono da im se objasni tvoja bolest.“
Savršen plan za odbijanje svijeta odraslih Oskar je napravio padom sa stepenica. Oskarovo pažljivo biranje i planiranje sa koje stepenice da padne u nakani da nikada ne odraste govore o njegovoj ogorčenosti spram svijeta u koji je bačen. On bira da svoj život nastavi na samo sebi svojstven način, on odlučuje da ne odraste, po cijenu eventualnog gubitka života. U padu je specifično to što se da primjetiti da Oskar veću brigu vodi za doboš nego za svoj život.

Ipak je protekla minuta dok nisam shvatio što od mene zahtijevaju poklopna vrata u naše podrumsko skladište. Zaboga, ne samoubojstvo! To bi doista bilo prejednostavno! Ali ono drugo je bilo teško, bolno, zahtijevalo žrtvu i tjeralo mi znoj na čelo već tada, kao uvijek kada od mene traže žrtvu. Ponajprije, moj bubanj ne smije pretrpjeti štete, treba ga uščuvati, odnijeti ga niz šesnaest istrošenih stuba dolje i smjestiti između vreća s brašnom, tako motivirati što nije oštećen. Zatim opet gore do osme stube, ne, jednu niže, možda bi i peta također bila dobra. Ali sigurnost i vjerodostojna šteta ne bi se mogle spojiti odatle. Opet gore, previsoko gore na desetu stubu, i najzad s devete stube strmoglavio sam se, povukao sa sobom policu punu boca s malinovcem, na cementni pod našega podrumskog skladišta…… prije nego što su došli, prepustio sam se još djelovanju tekućeg malinovca, primijetio također da mi glava krvari i još sam, dok su već bili na stubama, pomislio da li to Oskarova krv ili malinovac vonjaju tako slatko i izazivaju umor, ali sam bio presretan da je sve bilo u redu, a bubanj, zahvaljujući mojem oprezu, nije pretrpio nikakve štete

Njegov cilj je ostvaren, postavljen je zid između Oskara i svijeta, on ne raste, predmet njegovih briga nikada neće biti besmislice odraslih. On slavi svoj pad, kao poklon samome sebi za treći rodžendan i poklon svoje mame – doboš.

Meni je pad donio četiri tjedna boravka u bolnici, a poslije, do kasnijih posjeta srijedom dr. Hollatzu, razmjerni mir od liječnika; već prigodom svog prvoga bubnjarskog dana uspjelo mi je da svijetu dam znak, moj je slučaj bio objašnjen prije nego što su ga odrasli shvatili u njegovoj pravoj biti, što sam je ja bio odredio. Odsad je slovilo: na svoj treći rođendan naš se mali Oskar srušio niz podrumske stube, ostao doduše zdrav, samo više nije htio rasti.

Doboš i glas

Doboš i glas su Oskarova oružja pomoću kojih on živi svoj odabrani život samotnjaka. Doboš kao razlika između njega i svijeta, a glas kao oružje koje koristi u odbrani svoga doboša. Svijet odraslih ne razumije njegovo dobovanje, njegov protest, stoga ga u tome često osuđuje, i nastoji mu oduzeti doboš kojg on štiti svojim glasom

Sposobnost da s pomoću dječjega limenog doboš izbubnjam nužni razmak između sebe i odraslih sazrela je ubrzo pošto sam pao s podrumskih stuba, gotovo istodobno kada se oglasio glas koji mi je omogućio da pjevam, vičem ili vičući pjevam postojano i vibrirajući u tako visokom položaju, da se nitko nije usudio oduzeti mi doboš od kojeg su mu pucale uši; jer ako bi mi uzeli doboš, vikao bih, a kad sam vikao, raspuklo se najdragocjenije; bio sam kadar raspjevati staklo; moj je vrisak ubijao vaze za cvijeće; moj je pjev krhao prozorska stakla i upravljao propuhom; moj je glas poput nevinog i stoga nesmiljenog dijamanta rezao vitrine i zalijetao se u unutrašnjost vitrina, a da pritom nije izgubio nevinost, u skladne, plemenito uzrasle, od drage ruke poklonjene, malo zaprašene čaše za liker.

Oskar ne boluje od potrebe za smislom kao odrasli, za njega vrijeme nije ono koje sat pokazuje, za njega je vrijeme dobovanja jedino ispravno vrijeme, stoga on u ljutnji starijih na razbijanje stakenog okna sata vidi jednu besmislicu koju kao i čitav svijet odraslih prezire.   

A sat zapravo nije ništa bez odrasloga. On ga navija, on mu namješta kazaljke kad brza ili kasni, odnosi uraru da ga kontrolira, očisti i ako treba popravi. Slično kao sa zovom kukavice, od kojeg se prerano umire, s prevrnutom soljenkom, s paucima ujutro, crnim mačkama slijeva, uljenom slikom ujaka koja pada sa zida jer se čavao u zidu razlabavio, slično kao i sa zrcalom, odrasli vide iza sata i u njemu više nego što sat može predstavljati.

Njegovo dobovanje shvaćeno je kao igra od strane odraslih, no za njega je to bio životni poziv, poziv koji simbolično pokazuje protest usamljenog čovjeka protiv poretka stvari u svijetu

Ja se nikada nisam igrao, ja sam radio na svom dobošu, a kada je riječ o mom glasu, taj je ponajprije služio nužnoj obrani …. kad se na kraju mašio za doboš i htio da mi istrgne ono što nije bilo njegovo …. prepoplovio sam krikom jednu vazu.

Borba Oskara i svijeta u svome nerazumijevanju tumačena je obično jednostrano od strane svijeta. Za svijet Oskar je bio mali dobošar, koji s vremena na vrijeme svojim deranjem razbije poneko staklo, no za njega je njegovo deranje, bio jedini način da odbrani svoj način življenja, i svoj doboš

Ja se naravno, nisam derao, jer, ja sam se derao samo onda kada bi hteli da mi oduzmu doboš

Njegovo neprihvatanje društvenih standarda posebno se ističe u njegovom prvom i posljednjem boravku u školi. Oskar odbija da prihvati ponašanje pristojnog učenika, a vrhunac takvog odbijanja se može vidjeti u trenutku kada učiteljica nasrće na njegov doboš.

I kad joj nisam htio pružiti ruku za packe, raspalila je po mom dobošu. Po mom instrumentu je raspalila. Ona, raspalila je po mom limenom dobošu. Zar je morala baš po mom dobošu? Kako se zove životinja koja tako nasrće? Iz kojeg je to zoološkog vrta pobjegla, koju hranu tražila, koga vijala u želji za parenjem?

Kratki pregled misli iz Grassova romana, poslužio mi je da pojasnim Oskarov bunt protiv drušva. Stvaranjem lika Oskara Matzeratha, Grass daje sliku opšteg stanja čovjeka 20. stoljeća, period označen kao doba krize. On se pojavljuje kao negacija takvog stanja. Odabir usamljenosti kao načina življenja Oskara Matzeratha nastaje kao protest protiv opšteg stanja društva.

Lik Oskara Matzeratha govori o Grassovoj namjeri da kritikuje ideologiju fašizma, iako teško zamisliv kao stvaran lik, Oskar nam može poslužiti kao umjetnička nad – mjera istine, koja nam ukazuje na prave vrijednosti života. Protivljenje najezdi rastućeg fašizma na jedan originalan i drugačiji način predstavlja Grassovu namjeru da nam pokaže da biti usamljen ne znači biti i u krivu. Odatle Oskarov boravak u psihijatrijskog bolnici, ne govori o ludosti Oskara, nego o ludosti društva, gdje jedini normalan čovjek radije bira usamljeni život ludaka, nego da bude još jedna cigla u zidu fašizma.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Gunter Geass: Limeni doboš
Meša Selimović: Derviš i smrt
Soren Kierkegaard: Strah i drhtanje
Kasim Prohić: Činiti i biti
Friedrich Nietzsche: Rođenje tragedije iz duha muzike